petak, 20.11.2009.
Tragovima Gize - do Stubaka pješke preko Sljemena
Netom nakon što se popeo iz Zagreba na Sljeme i onda dalje pehaka skroz do Stubaka na otvorene bazene, Giza je prvi put u životu preronio pedeset metara u komadu, izašao kraj cure u koju je bio zaljubljen i toga trena postao najsretniji čovjek na svijetu.
Tako nekako završava Zvižduk s Bukovca, jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva.
Još malo pa ću je pročitat Roku, tako je lagana, vesela i pozitivna.
Iako je njen autor nakon toga uronio u sivilo.
Al nije pao tako nisko kao autor još dražih mi Smogovaca, nego - penjanje na Sljeme.
Išlo se jedno vrijeme svake subote.
Sendvič u ruci, gemištec u ruksaku, sat i pol od tunela do negdje gore, nogač, frizbi, gitarica, grah, grah s podmornicom za imućnije, sanjkanje, grudanje, ragbi...
Al se nekak izjalovilo.
Ne, Sljeme nije bandićevsko šminkanje za medije.
To je nekakva opća kultura svakoga tko voli ovaj grad.
Baš kao i one dvije navedene knjige.
I tako ja barem 20 godina sanjam kako ću jednog dana pred tunelom okupit ekipu i krenut u sedam ujutro na marš na Zagorje i nakon puno hodanja smlavljen se uvalit u toplu bazenčugu oko dva, pa predvečer vlakom nazad...
Da, brat bratu sestru, nekih šest sati jakog hoda bez većih odmora za gembač.
Zvuči opako, al takvi su planovi najslađi.
Pa sam u nedjelju odlučio ideju počet provodit u djelo.
Doduše, prvo sam otišao markirat stazu, pa sam uvalio finu guzu u novu Seat Bocanegru automatic s više konja nego što ih u saboru sjedi
i zapičio s nasljednikom svega vrijednog solo na planinčugu s nadom da bar gore ima sunca.
Junior mi inače nije nešto drpićoidan,
neće ga dribling ni skočnost, a umjesto beskrajnih livada Medvednice – bira šljunčane i pješčane staze na kojima gradi ceste i kućice za loptu.
Ko krtičnjak.
Kraj kilometara livada...
Ah ti geni.
Raspuca se samo kad je u blizini nešto lomljivo ili skupo.
Isti tata.
Koji je uspio neki dan odložit nepopijene dvije tablete omega kiselina i jednu na vitamine na toster.
Upaljeni.
I pokojni, ode mu duša u Valhalu uz smrad čete prženih inćuna u ulju olinjale foke...
Ali sunca ni gore nije bilo, pa kad je malo zapuhalo, rekoh:
«Rokijana, ajmo na topli grah s podmornicom!»
«Neću, hoću da mi ti kuhaš!»
E sad, jel to zato jer tata savršeno kuha ili jer za tih čuku vremena Rok gleda Jagodicu Bobicu, Micu Brusnicu, Knuta Grejpfruta, Lara Nara, Nušu Oskorušu, Dadu Avokada, Đorđa Grožđa i inu debilad - teško ćemo saznati.
Al da otkida na blitvu s maslinjakom i češnjakom – otkida!
Pa smo krenuli na zagorsku stranu.
Tamo di su rakijom shrvani onomad krenuli i Meki i Denis, ali ne namjerno.
No to je ionako druga priča...
Ljudi, prekrasno.
Nježan i blag spust, predivna šuma, nema gužve, priroda kao iz bajke...
Neki drukčiji mir.
I onda neka tabla i civilizacija – Pila, i neki ranč iz snova.
Sve u drvu, seksi barake, miris dima, zelenilo, sunce...
Bocanegra prede ko mače na cipla (hvala drugu Seatu što mi ju je dao na probnu vožnju, jes da smo i ja i Rok prekrasni kao takvi, al su nas nešto stalno gledale neke plave zgodne tete, a čak su i dvije curke rekle svojim dečkima da idu u krasni jer su došle brat kestene a ne divit se nekoj makini, a oni su se divili našoj makini!), a mene vataju snovi da si kupim automatika jer mi je nakon dva dana sve sjelo i nisam više trzajima plašio ljude na semaforu.
Sa cd-a sviraju Postolari, cuclam mandarinu i buljim okolo, Rokislav polako ali sigurno tone u san...
Dolazim do Stubaka.
Gledam i zamišljam, nekak me love oni trnci kao kad otpratiš doma curku do koje ti je jako stalo i ideš prema doma i lebduckaš...
Pada odluka!
Datum polaska je 1.7.2010., okupljam sve ljude dobre volje da krenemo putevima Gize prek Sljemena na kupanjac u Stubake.
Ronjenje nije obavezno...
Uostalom, jel još rade bazeni tamo?
Zainteresirani?
Slušam!
utorak, 17.11.2009.
Festival Rakije Hum 2009.
Kad sam 1988. bio u gostima kod Duleta u Novom Sadu, ispričao nam je zašto je škola za murijake u Futogu a za policijske pse na Limanu.
Da ne prepisuju...
Za jedan prekrasan dan u Istri pobrinula su se dva festivala koji se ne održavaju na istom mjestu nego moraš skakutat četrdesetak kilometara od mjesta „a“ (Tinjan) do mjesta „b“ (Hum).
Sva sreća kaj pršutni fest počinje dva sata prije rakijnog...
Vesela ekipa
koja se spustila s kontinenta na more pa desno, oduševljena onim tunelom prije Rijeke nakon kojeg se mijenja vrijeme, bez problema je locirala Tinjan i pučku veselicu.
Koncert Serverine naravno nismo dočekali, nego smo testirajući dvadesetak usoljenih sasušenih dijelova žrtvovanih papkara i napravivši piknik uz groblje,
nakon teže žderačine krenuli u najmanji grad na svijetu.
Ne znam kak vama, ali meni je ta jedna uličica i Trg veličine Gargantuova dlana – nešto prekrasno.
A kak je trg strm ko slalom u Wengenu,
nabavil sam si novog Olympusa Mjuija otpornog na padove.
A bio je otporat i na rakiju jer me jedan Riječanin stalno prolijevo...
Rakijada u Humu (nakon Učke skoro pa odmah lijevo, ne nije dobro označeno, to je samo Hrvatska) tradicionalna je svečanost, koju pohodim već drugu godinu zahvaljujući kraljicama www.gastrolovka.blog.hr i gurwoman.blog.hr.
Još nisam uspio upast u žiri,
al budem.
Biraju se najbolje rakije u kategorijama:
biska, med, ruta, obične, ostale.
Svaka je kategorija na svom stolu uz ljubazne i tirjezne hostese koje ti toče u čašicu koju platiš 25 kuna i piješ dok ima.
Sebe uvijek nađem na stolu nazvanom ostalo jer se tu svake godine mogu probat čudesa, pa su ove godine stradale i rakija od masline, žižula, šipka, šumskog voća, šumskih jagoda, a srećom nije bilo one šparogaste od prošle godine...
Zapili smo se s mudrim Riječanima
koji su došli busom, onda ih pogubili ali ipak završili na zasluženoj podpekovini s plodovima tora.
Ponovit će se!
Fala Kristijanu, Vegicama i Riječanima na fotkama, ja odoh na put!!!
četvrtak, 12.11.2009.
Zašto će Mamić biti gradonačelnik Zagreba
Razmišljanja jednog prosječnog Hrvata koji će glasat za Bandija za diktatora, a kako su si ovi ko braća...
Puno je razloga zbog kojih bi Mamić, taj rodoljub, dobrotvor, poštenjačina i biznismen trebao voditi hrvatsku metropolu.
Barem u očima prosječnog Rvata.
Onog Rvata koji tvori 80% glasačkog tijela koje izlazi na izbore, voli izist, popit, a ne bi odbio ni susjedovu ženu samo da njegova ne sazna, a i ako sazna - smirit će se nakon par šamara...
"Dakle, čovjek je kvalitetan jer ima para. Nitko ne zna odakle mu, ali ako ima, onda neće krast. A, dobro, ako i krade, a ko danas ne krade - dat će dio i za grad. Najgori su oni koji nemaju ništa jer ti kradu samo za sebe.
Kao drugo, čovjek je slavan, svaki dan je na televiziji, Aco mu jede iz ruke, hoće čovjek progovorit i za Retard Carpet, ima ga i na zadnjim stranama Storyje i Glora. Trebalo se za to izborit, nemere to svaki!
Kao treće, čim ga izaberemo, odmah će sagraditi novi, veći, ljepši i stariji Maksimir, kod Zaprešića ili u Galgovu, tako svejedno, gdjegod već ima svoje gradilište. A zaposlit će svoju firmu i naše ljude, neće tamo nekom strancu davat da gradi, alo, eeej... Al, ma i nek je što dalje od centra, duže ćemo bit daleko od kuće i aždajetne...
Na tom stadionu «Slepička», otvorit će na desetke novih radnih mjesta - zaposlit će barem pet kokičara, deset sladoledara, čistačice, izvlakače bijelih pruga na terenu, farbače stativa ako padne snijeg... Staro maksimirsko ruglo sravnit će sa zemljom i otvoriti ogroman parking uz shopping centar da narod ne mora po spizu u one Molove, Gejtove i slična europska smeća.
Kad već ruši stadion, nek makne i one smrdljive slonove i raseli šugave zmijurine po Sljemenu pa ćemo u Veternici za par godina imat endemne crnouške, vidiće i boe destructor pa će i turisti navalit!
Osim toga, on je i uspješan jer već deset godina Hajduk nemere dobit prvenstvo. Nastranu to što je UEFA leglo Srpsko Četničko Švapskih engleskih lopova koje nas ne želi u Europi pa nas tamo nema, ali nema ni nikog drugog od naših..."
Nastavak na www.pressthepresident.com
srijeda, 11.11.2009.
Na streljani...
Bio je drugi srednje, godina Univerzijadna 1987.
Iz predmeta ONO i DZS iliti općenarodna obrana i društvena samozaštita - trebali smo ić na gađanje PAP-ovkom, od milja zvanom popularnom puškom M-48.
(Kolko kratica, ko od neke hedezeove zastupnice)
Mene, osobu koju je malkice strah vatrenog oružja i koja je toliko spretna ko Grubnić s filekima, da je lovačku pušku zaklopila s palcem unutra umjesto metka - nekako je obuzela jeza.
Al morah dokazat da sam muško, pa stiso zube, i smislio pakleni plan.
Uzeo walkman, onaj isti kineski iz prošlog posta, stavio trenutnu hit kasetu Sigue Sigue Sputnika (meni onda bili mrak) i čvrsto stisnuo kundak.
Ležali smo na betonu s pogledom na čistinu i brdo iza nje.
Vrapče, streljana na kraju grada.
Ladno, vjetar, kišuljica.
A kad ovi prije nas kad zapucaše - prdac mi od muke do koljena pobjego.
Ležim, hladno je.
Ispod mene deka, nastavnik ONOIDSZ-a Želimir Jug, od milja zvan Want Peace South, diže ruku kao da daje znak za paljbu, a ja palim walkman.
Adrenalinkoooo...
Pali!!!
I počinje horor.
Em oko mene sve odzvanja ko u auspuhu trabanta, em su baterije apšisale.
(one kroacijine, pozelene ko beba u busu čim košuljicu skineš. Ako je i bilo košuljice?)
A walkman dere na najjače, a sporo.
A ovi s kazete zavijaju ko iz groba, preplašite žene do mene gađaju u zemlju tri metra od sebe, iskri, pada, puca, eksplodira, gromovi, buka, dok žmirim u kaosu kao da vidim onog natapiranog pjevača Sputnika kako mi nešto urla na uvce ko šareni zombi i smrt u jednom...
Užas.
I dalje ne slušam ništa dok hodam prema poslu.
Brat Smile mi dao svoje sluške za Sonija, al izgleda da ne valja spoj na ulazu u mob.
Tak da lijeva sluška opet ne dela.
Pa odvrnem najjače radi ikakvog zvuka, pa je prejako na desno a nula na lijevo, pa me boli desno pa stišćem zube na tu stranu dok hodam pa sav nekak divergiram nekam udesno.
Ne bi nikad iz Sahare izašo.
Samo bi kružio...
Nego, dvije sitnice vezane uz Juniora, Rokatanskog Prvog Neponovljivog!
Prvo je vidio Ninu Smorić na Retard Carpetu i pitao:
“Tata, kaj je toj teti” Pritom mislivši na naotečenost i podbuhlost iste.
“Tak buš i ti zgledal ak buš bil glup i drogiral se.” Rekoh.
“Fuj...” Reagiro je mališa
Jučer bili u kinu gledat "Toy story 3 3d".
Di sam skužio kako je Gospodin Krumpirko u biti fotorobot Mirka Miočića i Predraga Raosa!!!
Ne gledat.
Jes da je fora 3d, al scenarij je kilav i sve je premračno.
Ili sam naopak držal naočale?
Ali pritom sam se nadurio zbog jedne činjenice:
U Sinestaru imaju 3d naočale za odrasle, ali ne i za djecu.
Kaj da nosim Majkl Đekson umetak za nos za dijete kako bi mališa mogo gledat film u miru jer mu ove konstantno padaju?
Objašnjenje, ajmooo!
