petak, 17.05.2013.
Mile voli nisko – moja prva i zadnja o izborima
Mile voli nisko – moja prva i zadnja o izborima
U vruću ljetnu noć sedmoga kolovoza 1970. svijet je u rađaonici Petrove bolnice ugledala moja smežurana njuška. Kasnije sam saznao da je te večeri Toma Bebić prvi put otpjevao Neveru, i da ću po svemu sudeći kosti ostaviti negdje na moru, no bitno je da je sljedećeg dana, na putu od rodilišta do mog sivozelenog kvarta krenulo moje djetinjstvo, kojeg sam provodio uglavnom po parkićima na potezu između Tomislavca, Trga Republike do Ribnjaka i Lenjinca. Ljeta su bila rezervirana za Korčulu, ostale tri četvrtine u rodnom gradu, nazovimo ga ovom prilikom Cleveland – da ne bi bilo tužakanja. Nismo imali viksu, sve rjeđe bi odlazili baki u Križevce, pa sam s prvom neplastičnom loptom koju sam dobio u ruke i bio uljudno potjeran vani na igru – postao pravi mali Clevelanđanin.
Doma se govorilo književno, tada se još cijenilo učitelje, pa sam samo na ulici pričao blago purgerski, dok sam doma bio pristojniji. Polako sam sve više cijenio škvadru, nove livade, parkove, igrališta, a opet se veselio svojoj zgradi i maminom grizu s Kraš expressom… Od tromog klinca postao sam kilavi tinejdžer i uporno dalje istraživao kvartove trenirajući odbojku i pingić. I neuspješno pratio potencijalke do njihovih zgrada i kuća, te se polako navukao na cugu. Netom prije odlaska u vojsku upoznao sam srž današnje škvadre i počeo lutati po Vukomercima, Žitnjacima i općenito svim dijelovima grada u kojima je pilo bilo jeftinije nego u centru, a to se nastavilo i poslije vojske. A tada se krenulo u potpuno osvajanje, komadi, nova ekipa s faksa, parkovi i bambusi, tulumi i kasna pješačenja iz svih smjerova, spuštanje s Jabukovca… Uskoro sam znao cijeli Cleveland, nije bilo kvarta u kojem se nije tulumarilo, čak je i Medvednica pokorena raznim terenima s Geografima. Tada me počelo ozbiljnije smetati kad netko tko nije iz Clevelanda neartikulirano i iz čiste zlobe pljuje po njemu. Uvijek sam bio apolitičan, ali znao sam da su hadezeovci čiste lopine i tiho glasao za opoziciju, sa svakim novim izborom, nažalost, sve zreliji i sve manje uvjeren da se išta može promijeniti nabolje. Nada je zatinjala s pobjedom esdepeovaca, ali se nije promijenilo baš ništa. Nikad si neću oprostiti što sam na maturalcu odabrao plavušu a ne crnku, kao i što sam na izborima za gradonačelnika te godine zaokružio esdepeovca samo da ne pobijedi hadezeovac. Da nije dobio te izbore, ne bih ni dan danas znao da se zove John Doe, ali ih je eto – dobio. I tada počinje nova era Clevelanda. Šarmantan, inteligentan i sposoban Hercegovac od partijskog je sitnog činovnika zasjeo na drugu po jačini fotelju u ovoj prekrasnoj banani od države, i nakon par beskičmenjaka i lopina na istoj funkciji, naslućivale su se konačno nekakve promjene. I dogodile su se. I John prelazi u urbanu legendu, ne pada, odolijeva svim napadima, Uskocima, Remetincima… Pa je i ova moja kolumna sazidana na tračevima, pričama, slušanjima. Johna sam vidio jednom, kad je izvodio početni udarac utakmice Američkog nogometa pa mu je cipela vrijedna koju tisuću eura otpizdila na drugi kraj terena. Zapuhnuo me neki hladan zrak kad je prošao kraj mene, ali nikad nisam pričao s njim…
Vrlo brzo se nakon pobjede ovo mudro zlo okružilo moćnim pametnim ljudima iz sjene, i počelo stvarati betonsku bazu za godine pred njima. Slizan s povlaštenom elitom koju drži u šaci nevjerojatnim ustupcima i zatvorenim ustima, istovremeno savršeno krotko i lukavo podilazi najbrojnijem glasačkom tijelu kojem se da izlaziti na izbore – sirotinji. I tako, kroz godine ovaj lokalni šerif koji se izdignuo do statusa mini Tita vješto barata masom, savršenim tajmingom tumarajući prije izbora po nabrzaka sklepanim WC-ima, stajalištima, svježe loše asfaltiranim cestama, nefunkcionalnim igralištima, prewskupim parkinzima, ukradenim parkirnim mjestima… Novac se nekako pere, njega gaze svi odreda, ali on ne tone. Nikad, ni nakon bijega s mjesta prekršaja, ni nakon sređivanja otkaza tom poštenom policajcu, ni nakon kopanja nosa pred milijunskim auditorijem, ni nakon jezivih pogrešaka u bilo kojem jeziku na kojem se obrati, ke, kaj, vot… Ne, on je heroj sirotinje jer ih podraga po glavi na placu, prošeta pored gradilišta onako sav ulašten i skup, stavi ruku u šaht, ili primi zubima grudu, obeća radna mjesta, tvornice, čokolade… I raja popuši, i opet mu da glas, a novac svih nas debila koji pošteno plaćamo račune završi u nečijim tuđim džepovima. Nešto što košta milijun kuna grad na natječaju kupi za dva, a poslovi se podijele rodijacima i, opa, milja u džep. I onda mi srednjoslojni, koji još nismo sirotinja, a uskoro ćemo biti, gledamo kao imbecili u dvostruke i trostruke račune za vodu, struju, plin, tramvajske karte, parking i tko zna što sve ne, svjesni kako do grla tonemo u septičku jamu koju smo sami izglasali. I ne bunimo se, nego samo jamramo i kenjuckamo, i tu i tamo se ovako obrecnemo, ali zbog dugova, alimentacija i još samo par godina do zadnje rate kredita – nikad ne izlazimo na ulice i na glasanje.
Prizemno je tvrditi da John ne može voljeti Cleveland kao ja, koji sam ga upoznavao i upijao desetljećima, i upoznavat ću ga istraživačkim dječjim očima do smrti. Pa kako ga i ne bi volio, donio mu je milijune kuna koje je uzalud utrošio za pokušaj uguravanja na čelo države. Džaba. I glupo je reći da nikoga nije usrećio, niti baš ništa napravio za građane. Ali toliko je tu mutnih, sumnjivih, niskih radnji, dokazanih i snimljenih, da pošten čovjek ne zaključi kako će za dvadeset godina u našoj maloj Ruandi biti 2% prebogatih mafijaša, sve sa zgradama, rančevima i privatnim otocima, te gomila bijedne bagre na rubu gladi koja će kad tad poput zombija krenuti očajna jesti srca i pluća gadova koji su je do toga doveli. Doe tada vjerojatno neće biti među živima, ili će uživati s desetak crnkinja na Karibima, skupa s Berlusconijima i Rumketima, i brdom sličnih uništavača ljudi, gradova i država.
I zato bi trebalo dati šansu nekom drugom, poštenijem i ne toliko luđački željnog moći i novca, nekome tko će ovaj grad voljeti zato jer voli i njegove ljude, starosjedioce i doseljenike, sve koji žele u njemu živjeti i truditi se da im bude dom. A onda pogledaš što ti se nudi od protukandidata, shvatiš da je bolje bilo da nisi pogledao… U nedjelju ćete svi izaći na plac, u šetnju, na planinu, more. Na glasanje će izaći 45% ljudi, 55% neće, jer zna da smo narod kukavica koji voli da ga se gazi, a oni onako pametno, iz prikrajka jamraju, šapću i mrze susjeda s većim jabukama. Tračat ćete na sve skupljim kavicama marketinške cice Angeline Jolie, Ligu prvaka, komentirat prolaznike i uvaliti se prešutno u govna za još četiri godine, gledati kako rastu cijene komunalija, broj paukova i kontrolora, i sve manje uživati u životu i raditi vikendima i noćima…
Kad sam odrastao osamdesetih, Cleveland je imao parkove, igrališta, sretne ljude koji su imali slobodno vrijeme, hobije i život. Danas će Denver ponovo dobiti Busha, Cleveland Johna Doea, Ruanđani će dokazati da su mediokriteti puni jala i mržnje, dobit ćemo na vlast ljude sa sela koji na silu žele voditi gradove. Cleveland će ponovo dobiti populističkog diktatora koji će zaduživanjem i dalje kupovati prividni socijalni mir, onih koje štiti i onih koji ništa ne shvaćaju. Pa eto, gradonačelniče, uvijek ću glasati protiv tebe i nikad mi nećeš uspjeti ogaditi moj rodni grad, koliko god ti i tvoj služni aparat to pokušavali. I radi stvari poput Bundeka, a ne poput fontana, dovrši bolnicu, stadion i smetlište za što nam otimaš lovu, a ono što si sačuvao za svoje stare dane – podijeli onima kojima treba. Pa da te pamte po nečemu dobrom, a ne po krađi, nekulturi i prijevari. I ne zaboravi da srednji sloj još uvijek postoji, prevaren, slagan i ponižen, ali s dobrim pamćenjem, pa i mi zaslužujemo da nas ostaviš na životu. Ako imaš savjesti. Ugodno ti vladanje ovcama i pokojom drčnom vidrom…
P.S. Na listi sam Piratske stranke. Ako glasate za nas, obećavam da ću izvještavati pošteno iz Gradske skupštine i boriti se za svoj grad. Ajd prošećite, ljubi vas Riba…
nedjelja, 05.05.2013.
Intervju s Backom, zagrebačkim kraljem maketa
Intervju s Backom, zagrebačkim kraljem maketa
Najveća kompjuterizirana maketa željeznica u Hrvatskoj nalazi se u strogom centru grada!
Apsolutno ništa ne odaje da se u prizemlju dvorišne zgrade u Gundulićevoj ulici broj 4, krije golema zmijurina tračnica, žica, dasaka, kompozicija i maketa željeznica.
Tek skromno isprintan komad papira na vratima, nakon duže potrage, ukazuje nam da smo na pravom mjestu, Meki, Medini i Međugorju svakog hobista koji se jednom u životu zakačio za vlakiće.
Jer te to više ne pušta, objasnio nam je u razgovoru vlasnik i idejni začetnik vjerojatno najveće, i definitivno prve kompjuterizirane makete u Hrvatskoj ovakve veličine, Antun Urbić – Backo.
U ugodnom razgovoru uz mali milijun vlakića svih boja, vrsta i fela, budi se dijete u meni i neka luđačka želja da se tu zabijem i ne mičem danima
Gospodine Backo, upoznajte nas s nekim osnovama ove Boe-Konstruktor, moramo priznati da je stvarno impresivna!
Pa sama maketa nažalost još nije dovršena.
Iskreno ne znam koliko smo metara drveta ispilili za poglogu, ali trenutno je u pogonu oko 650 metara tračnica i barem deset kilometara žica.
Nadam se da će kad sve bude gotovo biti okuglih kilometar tračnica.
Otkuda ljubav za ovakav hobi? Sjećate li se točno trenutka kada je puštena prva para?
Mislim da je to bilo 1958., kada sam imao pet godina.
Otac je donio prvu maketu željeznica s dvije skretnice koju je sastavio sam i nikada mi nije dao da se igram. Smio sam samo gledati, i bilo mi je grozno, ali danas ga shvaćam.
Vi naravno dopuštate svojim sinovima danas da slažu...
...apsolutno ne. Neka gledaju. Nema diranja i točka! Taj tatin vlakić je išao u jedan jedini mali krug, ali je ljubav ostala zauvijek.
Maketiranje se pretvorilo u hobi 1965. kad smo išli u Klagenfurt na servis našeg Rovera, pa kad su mi roditelji vidjeli nosić zalijepljen na izlog trgovine u kojoj je bilo maketa – kupili su mi je na dar.
Sa sedamnaest sam opet u Klagenfurtu kupio svoju prvu maketu od vlastite ušteđevine (dobro, sitniš koji bi pospremio kad sam se vraćao iz dućana u koji su me poslali starci), a kasnije kad sam se oženio i napravio kuću, najveću sobu s najljepšim pogledom namijenio sam – željeznici.
Sva sreća da imam predivnu suprugu koja je uvijek bila uz mene i pustila me da se igram.
Iako su se oba moja sina morala stisnuti u nešto manjoj sobi, danas su sjajni momci...
Kako ste se iz tog manjeg prostora na vašem tavanu ipak odlučili preseliti u ovaj današnji?
Pa, nije bilo lako, ali toliko sam nadograđivao maketu, a bogami i sebe u širinu, tako da je postajalo sve tjesnije u toj sobi.
Paralelno sam dobio ovaj prostor od 75 metara kvadratnih i odlučio da krenem ispočetka, ali da sad bude dovoljno mjesta i za mene, ali i za sve znatiželjnike koje zanima ovakva vrsta trošenja slobodnog vremena. Osim toga, moja stara maketa 480 x 210 cm (koja je rastavljena poslužila kao temelj ovoj novoj – pruga, kuća, kolodvor, vozni park), bila je analogna, a na tri trafostanice s tri strujna kruga moglo je voziti samo pet željeznica.
S digitalnim mogućnostima taj broj je umnogostručen, pa bi osam sati dnevno paralelno istovremeno moglo voziti 10-16 kompozicija. Kad bude gotova, nadamo se dogodine, trebala bi zauzimati 55 kvadrata, ići tri metra u visinu i imati 260 skretnica.
Ovo se ne može napraviti sam?
Naravno, više je ljudi u igri. Marin Brekoc, Domagoj Terzić i ja smo tu od 9-17 svakoga dana, elektroniku nam, kad stigne, sređuje Željko Matočec.
Sve ljude koji su uključeni, kao i sve informacije o projektu možete potražiti na našoj stranici www.backo.hr. Osim toga sam već šest godina u Klubu željezničkih modelara Zagreb (sastanci su svaki utorak od 19 sati u Ilici 35 b, potražite nas na webu ), kao i u klubu zagrebačkih Merklinaša (svaki zadnji utorak u mjesecu).
Merklinaši su ime dobili po vrsti vlakića, nešto kao Kalodont i Radenska, jednostavno se vremenom upije naziv. Tamo popričam s istomišljenicima, saznam što ima novo u svijetu, a dogovorimo se i za posjete tvornicama i shopping u Njemačkoj.
Maketarenje željeznica je prekrasan, dugotrajan i skup hobi i traje dugo, godinama, pa i cijeli život.
Teško se skinuti s njega, iako je cijena nove lokomotive 350 eura (naravno da svaka ima svoje ime, tako je recimo ova iz Nizozemske – Marco Van Basten), a putničkog vagona 40...
Postoji burza u Grazu i Klagenfurtu, kao i ebay kupnja, ali ja ipak preferiram originale.
Nekako je ljepše to sam vaditi iz celofana. Uglavnom, ako nemate puno novca, puno prostora i suprugu s nevjerojatno puno razumijevanja – maketarenje baš i nije hobi za vas.
I zato puno hvala mojoj najdražoj na strpljenju, a sada, ako me razumijete, moramo nastaviti sa slaganjem!
petak, 12.04.2013.
My Antonia, ljubavi moja jedina - BeerReport no.5
My Antonia, ljubavi moja jedina - BeerReport no.5
Hole in one pub
Adresa: Vlaška 42
Lokacija: Vlaška/Draškovićeva, pet minuta od Trga
Mjesta:Pedesetak u pubu + trideset u restoranu
Pušenje: Na ulazu
Parking: Gore na Langiću
Blizina murije: Ne vidjesmo
Omjer muškaraca i žena: Gotovo pa polovično, fino potkožena klijentela pretežno srednjih godina
Hrana/Grickalice: Jako ukusne tanane pogačice, klope kao u priči, preporučamo kobase!
Glazba/TV: Ima svega, pretežno klasični rock
Broj točenih piva: 5 (rekli su da će uskoro nabaviti fischer), prosječno 17 kn
Broj piva u boci: 10
Radno vrijeme: petak i subota 9-04; radni dan 08-24
Tko bi tu trebao dolaziti: Biznismeni, japiji, hedonisti dubljeg džepa
Na uglu stare Vlaške i Draškovićeve kočoperi se po krušnoj peći od davnina znana pizzerija Šestine, a do nje i mlađi buraz - Hole in one pub.
U vrhunski urednoj i uređenoj unutrašnjosti jedan se pivopija zapita je li uopće došao na pravo mjesto, jer je sve nekako malo prefino, od vinskih butelja po zidovima, preko starinskog šanka do savršeno čistog i elegantnog interijera.
Dvije činjenice me uskoro prizemljuju, prva da je Hole u biti uglavnom vinski pub, i druga da su cijene mrvicu više od onih na koje sam navikao.
Ali, ono što me privuklo na dolazak je definitivno novost u ovome gradu, državi i rijeci – pivsko testiranje.
Kako mi u Društvu prijatelja piva to radimo svaki četvrtak, ali među nama, interno, ovakvo javno doživljavanje me skroz razveselilo, pa sam naoružan sa stotinu kuna krenuo testirati pet zanimljivih butelja, nadajući se da će se uz cugicu degustirati i koja najavljivana kobasa od braće Čućković, sad već legendarnih mesara iz Viškova koje hvali svatko tko iole išta zna u kuhanju.
Iako je event najavljen u 19.30, počeo je u 20.15 u prepunom pubu, no kako smo vrijeme popunili savršenom točenom O’Harom (15 kn mala, 30 velika), a i uzbuđenje i društvo su bili na visini – uskoro su se na stolu pojavili (preslani – Ogi)
komadići tople tanke hrskave pogače.
A onda i prva dama, Amarcord Ama Bionda (0,75 l, 6,0% vol, 100 kn).
Seksi bočica, narančasta boja, dizajnerska etiketa, cvjetno-voćni miris breskve.
Na kraju se osjeti kvasac, a mrvicu i kisi, doduše samo prvi gutljaj.
Pred kraj čaše se pretvori u mednu slatkoću.
Ljudi koji uvoze ta piva, i koji su ih u biti i prezentirali, šapnuli su nam da je u pitanju sicilijanski med od naranče, a i cijeli štih je nekakao lagan, proljetni, cvjetni, uz na samom kraju mrvicu prejako naglašenu gorčinu, neprimjerenu ovom ženskastom pivu.
Poput tegle senfa na sunčanoj livadi.
7/10
Bijeli Chimay triple (0,75 l, 8% vol, 115 kn), je već milijun puta opisan, ali uvijek zanimljiv kao intervju s Ćirom.
Ne odbija se.
Nakon Bionde je Belgijanac mrvicu preagresivan, jak, alkohol naglo udara na nepce, ali s vremenom kad se slegne, osjeti se dubina i kvaliteta.
Klasik.
8,5/10
Amarcord Bruna (0,75 l, 7,5% vol, 105 kn), me oduševila slatkom bočicom iz koje je morala poteći divna tekućina - u tome bih držao najslađi maslinjak centra Istre (Biba, kako je rodila ovogodišnja Šibiba?), ali nažalost, istina je kruta...
Tek zanimljivo, ali potpuno nedorećeno pivcekoje prolazi kroz grlo bez sadržaja i zadrži se tek na gornjem dijelu nepca. Voćna aromica, divna tamna boja, fino za barenje bogate nasljednice na krovu njezine vile s pogledom na nešto.
5,5/10
I kad sam već pomislio da ću otići doma nezadovoljan, Bruno je donio američko-talijanski biser, BdB My Antonia (0,75 l, 7,5% vol, 150 kn), tamnu buteljku s crno-žutom etiketom - malo me stid što to primjećujem, ali još jedna vrhunska dizajnerska kreacija.
Gledam bocu iz koje se toči, boca gleda mene, a s metra udaljenosti osmijeh mi širi snažan miris vrhunskog hmelja.
Osjetilo bi ga se iz druge sobe!
Profesionalac do mene prepoznaje Cascade, ja se prepuštam šnjofanju i onda gutanju. Bokte, ovo je divno. Ovo je za finale Lige prvaka, i to kad moji pobjeđuju, odmah sam se sjetio lokanja Westvleterena XII kad smo nedavno rasturali Francuze...
Gorčina, pozitivna, prirodna, najzelenija livada fakin irske, seks u gomili svježeg sijena, ovo bi moglo preživit put jedrenjakom do Fidžija, zbog ovog je izbila pobuna na Bountyju...
Prelijepost, dakle, ozbiljno jaka i vrhunski dotjerana pivica, nije za žene i maloljetnike, samo za znalce...
9,5/10
Što je najbolje, konačno je uletio tanjur s tim prokletim Čučkovićima koji su legli kao budali set šamara, jer su tako dobre da sam skoro i žlundri posvetio pjesmu. Vrhunski!
Nažalost, nije ih bilo puno, pa ću uskoro morat skočit do Viškova na par Lovranskih bijelih bambusa u DVD, i koji njihov vijenac od plodova tora.
Svaka čast! Šećer na kraju - slijedi Chimay blue grand reserve (0,75 l, 9% vol, 120 kn), još jedna buteljica za posebne prilike, koja nevjerojatno dobro paše nakon zahmeljene IPA-e, inače mi je mrvicu prejak.
Šteta što nije bilo lješnjakoidnog crvenog dijela terceta, ali i ovo je mašala.
9/10.
Liježem zadovoljan što se nešto događa, zamišljam da imam svoj pub u kojem bih dotjerao neke sitnice, kao:
- više krekera i grickalica na stolu
- bokal vode za ispiranje čaša, ili novi set čaša nakon svakog piva
- čačkalice i salvete uz kobase (iako je bilo skroz fino cuclati prste prije spanja)
- smanjiti pauze među pivima na 15 minuta
- točiti više od deci, deci i pol piva - za pravo testiranje po RateBeeru je potrebno minimalno šest gutljaja
- naći posao ili sponzora koji će mi omogućiti da jednom tjedno mogu priuštiti Antoniju i Rezervistu, jer su brate skupa, a tako dobra...
Eto, sve čestitke organizatoricama Adeli i Luciji iz Pleasure Seekers Croatia, domaćinima u Hole in one pubu (sjajan logo sa hedonističkim odojkom), kao i vrlo elokventnim, upoznatim i kulturnim distributerima buteljki iz MAS Plenum d.o.o.
Sjajna pivska večer, elegantno i fino mjesto, nažalost preskupo za moj džep (u ponudi je još i pjenušavi Deus za 270 kn), ali sam sam si kriv – kad se bogato udam, stalno ću tu visit.
Uživajte uvijek u dobrim pivima i finoj klopici, i obavezno pratite Ribafish.com, ljubi vas deda!
srijeda, 03.04.2013.
Pali smo ničice na pivo iz Sičice!
Dva sata vožnje od Zagreba nalazi se selo Sičice.
Stidim se što donedavno ne čuh za njega, ali do sada se još nisam vozao gusto naseljenim područjem negdje na pola puta između Nove Gradiške i Davora, pa sam jedva čekao da konačno ugledam i tu tablu, a uskoro i kuću OPG Bošnjak na broju 94.
Parkiramo pred bačvom na kojoj piše „Pivo 10 kn“ i ulazimo unutra, misija glasi – probati jedno od najboljih piva u Hrvatskoj!
Na Bošnjak pivo koje je vlasnik/kuhar Mario Bošnjak prozvao po sebi prvi sam puta naletio na manifestaciji Pivkan u češkoj Besedi na uglu Zvonimirove i Šubićeve, kad me među desecima točionika zaustavila nevjerojatno jaka, a opet dobro balansirana gorčina.
Kad mi je vidio zbunjenu facu, tip, negdje moja generacija, samo se nasmiješio i rekao – hladno hmeljenje, malo sam se zaigrao.
Kako inače volim kad se ljudi pozitivno zaigraju svojim pivom, uskoro smo izmijenili kontakte, pa sreli u Gradiški na danima sladare, a onda sam uspješno propustio posjet Društva Prijatelja Piva samoj pivovari prošle godine. Grrr...
No, kako je ovaj uskršnji ponedjeljak proglašen danom otvorenih vrata, a paralelno u vatrogasnom domu bio i festival trganaca, tako smo po prvi puta ugledali i Sičice, koje su ime dobile po mjestu gdje je bila posječena šuma.
Kuća uredna, pristojna, topla, pogledali smo prvo punionicu, a onda zasjeli za masivne stolove uz kamin i tradicionalnu domaću šljivu.
Nastavili smo uz još tradicionalniju rakijicu Komadaru, od kukuruza, o kojoj nismo čuli baš najbolje, ali je svejedno ne odbismo.
Čak smo čuli i priču da se od kile kukuruza može dobiti litra Komadare (uglavnom tek sedam deci, jačine cca 18%), kao i da je se nije dobro jače napit jer ujutro zakrmeljiš od nje, a onda je uslijedila prva degustacija.
Uz plodove tora u vidu standardne šunke i jaja, iznenadio nas je i kuhani kulen,
a tada je trebalo degustirati Bošnjak svijetlo pivo. Jesss...
Lager, 4%, napravljen u veljači 2013., dakle, klasičan Marzen, kako ga je opisao Mario. Mutno, žuto prema narandžastoj. Pjena kao da ju je najbolja majka na svijetu najuzornijem odlikašu pjenjačom satima tukla, dođe ti da se igraš njome. Okus gorkast, malo CO2, lagano i pitko, a tri sekunde nakon gutljaja slijedi grananje divnog hmeljnog nečega u sve pore gornjeg dijela prsiju. Kao kad dijete crta korijenje drveća – Mario, sjedi 5, htio sam izaći na cestu i zaprositi prvu snašu, ali je trebalo probati i tamno.
Kolega iz Međimurja, jedan od najjačih kolekcionara pivskih čaša na Balkanu (630 komada), podijelio je na njoj moje oduševljenje svijetlim pivom, dok je meni mrvicu bila preozbiljna.
Sori, infantilac i divljak traži i takav okus, mrvicu presuho i s malo premalo šećera – dakle, idealna za Nikicu Beerlovera, koji i danas priča o njoj.
Radimo pauzu i idemo do sela Davor
nekih desetak kilometara na jugoistok, radimo turneju četiri (jedine) birtije, slikamo se uz nabujalu Savu i rodnu kuću Ivice Olića, ono, kad smo već u blizini...
U povratku prisustvujemo prvom festivalu trganaca, tijesta koje se trga prstima, a onda poslužuje sa slaninom i vrhnjem, sve to u organizaciji Udruge Mladih Sičice.
Vrhunsko satiranje pobjedničkim trgancima, obećanje da se vidimo i dogodine i odlazak na putnu kod Bošnjaka. A tamo gužva, došlo valjda pola općine, svi znaju gdje je najbolje pivo u okolici.
„Najteže mi je kad odemo na sajam u Brod koji traje tri dana, a mi prodamo sve što smo skuhali već u petak...“ kaže Mario, a mi ne odbijamo ni svijetlo ni tamno, pijemo i najnovije iz radionice Bošnjak – Bazger, radler od bazge. I kao i obično – i to je sjajno.
Taman smo mislili krenuti, kad je pred nama stvorila boca koju je Mariju poslao prijatelj iz Mostara.
Da priča bude nevjerojatna, riječ je o Pale aleu koji paralelno rade dva brata, jedan u Mostaru, drugi u Philadelphiji, s istim sastojcima i uz stalnu komunikaciju Skypeom.
Što reći, nego divan gorki desert za kraj. Ako je Bošnjak svijetlo za peticu, tamno za minus pet, Oldbridz je opet za pet, gorak, jak, pun priča...
Sretni što smo upoznali dvadeset divnih ljudi, uzimamo piva za doma i dugo opraštamo.
Dakle, prvom prilikom navratite do Sičica, ali se prije toga najavite divnoj Mariovoj supruzi ili njemu osobno, a do tada bacite oko na njihov Fejs.
Ponovilo se!
PS. Puno hvala novinarima iz Gradiške čije sam fotke maznuo
PS2. Trebala bi rima bit na "Sičica", al onda ne bi bilo rime, fala
